 Ime
Ičići (austrijskoj eri znano i u nobl varijanti Ville d'Ičići), koje stranci tako
rijetko uspijevaju izgovoriti ispravno, moglo bi biti izvedenicom od imena (stanovnika)
susjednog naselja Ike.
Restoran Mali raj (Piccolo paradiso), s nedavno nadograđenim
novim katom, nalazi se na mjestu gdje je stara Austrija podigla crpnu stanicu
koja je dijelove Opatije opskrbljivala vodom potoka Klara.
U jamu nad zavojem
iznad restorana njemački je okupator pred samo povlačenje travnja 1945. bacio
leševe lokalnih rodoljuba čija imena su još vidljiva na spomen-ploči.
Motel
Ičići danas ima samo priobalni dio, dok je zgrada nad pizzerijom Venezia, ugostivši
za rata 1991.-1995. prognanike iz istočne Slavonije, renovirana i pretvorena u
apartmane duginih boja. Negdje na mjestu te zgrade u XVII. je stoljeću moralo
stajati poprilično isusovačko dobro, uključujući i trokatno barokno zdanje čiji
su kameni tragovi pronađeni i u susjednim vrtovima.
Jedna od najatraktivnijih
vila na liburnijskoj obali svakako je ičićanska secesijska vila Münz. Izgradio
ju je 1903. Jakob Ludwig Münz, kamenorezac i vlasnik kamenoloma u Južnom Tirolu,
graditelj puljskog Grand Hotela i inicijator autobusne linije Rijeka-Pula. U Opatiju
je stigao kao partner Alfreda Wredea, koncesionara i utemeljitelja tramvaja koji
je 1908.-1933. povezivao Matulje i Lovran. Podruma punih bačava s malvazijom,
vila je zajedno s vlasnicima dočekala nacionalizaciju 1948. i prešla u ruke najprije
sindikata, onda na plućima bolesne makedonske djece (odmaralište Detska radost),
pa prognanika iz Podunavlja, da bi je konačno 1999. od Grada Opatije otkupio američko-hrvatski
par Hopper.
Da su u doba Münza Ičići već prepoznati kao atraktivna stambena
lokacija, govore i imena plemenitaša i tvrtki, koja se vezuju uz tamošnje terene.
Istarsko društvo za promet nekretninama i pokretninama drži posjed Villa
Triestina i natječe se s građevinskom tvrtkom Münz za parcelu na granici s Ikom,
ispod ceste, koja je, opet, od 1898. u vlasništvu Ljudmile Leszczynske, potom
njene kćeri Ljudmile udane Dornbach, iz Lvova, kasnije obitelji Münz, te konačno
Emilije Schudy udane Motika.
U Ičićima se okušao i Karl Seidl projektirajući
vilu za opatijske Tomašiće, a arhitektonski i financijski su uspjeli i drugi pansioni,
od Colore do Milly. Treba spomenuti i sanatorij za plućne bolesnike, koji je doživio
apogej pod ravnateljstvom Slobodana Marina, a ugašen je i srušen u naše doba.
Pod vilom starog Ludwiga Münza 1990. otvorena je nautička marina
koja je
nastavila tradiciju Ičića koji su još u srednjem vijeku bili značajnom lukom za
veprinačko drvo. Pritisnuta brodicama do stotinjak tona nosivosti, koje su ovdje
ukrcavale drvo, ugljen, vapno, kestenje, ulje i vino, lučica je još 1837. bila
predviđena za proširivanje, a obnovljena je 1881.
Priča o plinari predstvalja
ičićanski tzv. industrijski boom. Bečka je tvrtka "Manoschek" (Gaswerksbau-
und Maschinen-Fabriks Actiengesellschaft Franz Manoschek in Wien) još 1912. tražila
od Općine Volosko-Opatija dozvolu za polaganje plinskih cijevi. Protiv gradnje
plinare ustaju Ičićani Širola, Gašparić, Peršić, Blažić, Bačić, Andrejčić i Barbić,
onda posjednik Marijan pl. Zambelli i "otac tramvaja" Münz, koji prilaže
peticiju Ičićana s oko 160 potpisa. Protiv lokacije u Ičićima ustaje i Julius
Glax, prilažući separat svog referata o higijeni lječilišnih mjesta. Projekt plinofikacije
nije mogao uspjeti te Općina Volosko-Opatija odbija Manoscheku produžiti rok za
polaganje cijevi s 31. 12. 1918. na 31. 12. 1919. Odvjetnik Đuro Červar diže protiv
općinskog ugovora s Manoschekom iz 1915. tužbu, jer da se protivi interesima Općine.
Červar tvrdi da je ugovor štetan jer, između ostaloga, omogućuje Manoscheku monopol
kao što je greškom dozvoljen dugoročni monopol tvrtki "Scanavi" koja
je 1896. Opatiji dovela električnu struju.
Današnji Ičići pretvaraju
se u sinonim kupališta čiji standard jamči nedavno postavljena plava zastava.
Ičićima zasigurno predstoji solidna perspektiva uz priorodne ljepote i bogatu
aleju uz cestu za Poljane. Izvadak iz teksta Amira Muzura
|
